Može li Petar Pan da odraste

Koliko visoki životni standard kakav je u zemljama Skandinavije, čini da deca imaju i do 35 godina što je slučaj i s Vašim junakom u filmu?

Mislim da je to delom problem, kad si u mogućnosti i poziciji da ne snosiš odgovornost i da o tebi drugi vode brigu. Međutim, pre ili kasnije dođete u situaciju da se uozbiljite. U slučaju mog filma, dete koje je na putu je razlog njegovog otrežnjenja i sazrevanja, što je prilična odgovornost.

Žene, pre odrastaju, da li samo zato što su racionalne?

Verovatno da je tako, ja sam muškarac i gradio sam glavni lik.

Pošto ste se bavili reklamom, kada biste morali da u 15 sekundi spota stavite teret odluke „deteta“ od 35 godina kako biste to predstavili?

Mislim da bih napravio priču o Petru Panu u uniformi, koji je u situaciji da treba da dobije dete i postane otac.

Koji je vas lično događaj učinio odraslim?

Nisam sasvim siguran da li bih mogao da kažem da sam odrastao.

Ko najviše snosi odgovornost, da li je to Vaša porodica ili društvo?

Mislim da je to kompleksna stvar, što sam pokušao da uradim u filmu. Nisam hteo da budem kategoričan, posmatrao sam stvari iz više uglova, lično. To je uzbudljivo i zato sam seo da pišem, da vidim da li mogu da iznesem tu priču, ali ne znam odgovor na to pitanje.

Smatra se da čak i temperatura, hladno vreme, određuje stepen emocija, pa su zato navodno Šveđani, Norvežani, Danci hladni?

Istna je to nikako ne doprinosi emocijama. Norvežani su dosta introvertni, razgovarao sam sa Janom (glumica iz filma) pre neki dan, kad putuješ gradskim prevozom svi su sa svojim telefonima, otuđeni...

Koliko su u Norveškoj mladi spremni za životne izazove?

Ne znam, mislim da postoji dosta izazova pred kojima se nalazimo a koje je teško baš sve shvatiti. Ni sam sve ne mogu da postignem iako imamo sve i živimo u blagostanju. U najbogatijoj zemlji sramotno je reći da imate problem, trebao bi da budeš srećan, a ispostavi se da nismo srećni. Da li ja smem tako da se osećam kako se osećam? To je druga strana medalje koja život čini mračnim ali neponovljivim i uvek interesantnim izazovom.

Kakvu Vam satisfakciju pružaju nagrade, u Karlovim Varima ste dobili ste nagradu za film, kao i Vaš glumac nagradu za najbolju ulogu?

Nagrade su od svega najzabavnije. U Karlovim Varima bila je specifična situacija. Tamo je film prvi put prikazan tako da tad nismo znali kakve će reakcije biti. Međutim, bilo je fantastično. Dobili smo nagradu.

Kako je ovaj film prihvatila norveška publika?

Dosta je dobro prihvaćen, kritike su bile pozitivne. Ovo je mali film, budžet je bio ograničen i on u bioskopima nije prošao tako dobro. U ovom filmu fokus je više bio na glumcima, nego na drugim stvarima. Dobra gluma je bila jako važna.

Una Čolić